Jeste li bili u centru svijeta? Niste? Ništa lakše, jer zbog toga ne morate negdje daleko, na drugi kontinent; treba se samo zaputiti u Podravinu, u gradić Ludbreg. Na Trgu Svetog Trojstva ugledat ćete koncentrične krugove u bojama četiri osnovna elementa: vatre, vode, zemlje i zraka. Stanete usred krugova i – eto vas u centru svijeta!

Legenda je vezana za rimski Castrum Iovia, čiji ostaci se, dakako djelomični, jer je najveći dio ili srušen ili leži ispod zgrada, vide uklopljeni u istoimeni arheološki park u nastajanju. Elem, Rimljani su čak i za današnje doba imali dosta precizne karte pa su izračunali da im je ovdje neka vrsta sredokraće između tada značajnih mjesta provincije Panonije, primjerice Poetovije i Murse, današnjih Ptuja i Osijeka. Je li „ispalo“ slučajno ili namjerno da brojni drugi gradovi imaju identičnu udaljenost od Ludbrega, znaju samo oni što su odlučili baš ovdje napraviti kastrum, ali je činjenica da su, primjerice, Varaždin, Koprivnica, Čakovec i Varaždinske Toplice udaljene isto, po 20 kilometara, a slična se „kvadratura kruga“, tvrde u Ludbregu, može prenijeti na brojne svjetske gradove, pa je ista udaljenost Beča i Budimpešte ili Pariza i Atene.

I vjerujem, i ne vjerujem, jer se od svakog mjesta, kad se rastvori šestar, mogu naći slične situacije; kako god, negdje će taj šestar zakačiti za grad, ali je sve zajedno, ako ništa više, barem smjela i zanimljiva dosjetka. Malo manje je sretan, točnije poprilično je nategnut, nastavak očito novovjeke „legende“, po kojoj je izvjesna vinogradarka, naravno bezimena, uporno odbijala bračnu ponudu lokalnog tajkuna, stvarno glavom i bradom Nečastivog; znala je kako joj ustvari želi preoteti vinograd pa je jednog dana poludjela, spucala tajkuna drvenim križem po glavuši i zabila ga u zemlju toliko da je izletio i eksplodirao na drugoj strani Zemlje. Antipodravina, kažu, suprotna strana, pa je po tome nazvan vulkanski otočić Antipodes.

M.J. | Bljesak.info / Sara Kolak, 66,18

I tako. Ko želi vjerovati – ljudi su danas, više od svega, željni čuda – eto mu, neka vjeruje! Do Ludbrežana sigurno nije, oni su, evo, napravili i photo point, da se možemo uslikati u centru svijeta i klinčiti po društvenim mrežama. Na isti trg, inače pun cvjetnih tepiha, smjestili su i „solarno stablo“: sunce puni grane u krošnji stabla, sunčeva energija pretvara se u električnu, i onda ja fino sjednem predahnuti i nagledati se trga te usput dopunim bateriju foto-aparata i mobitela. I ne samo to, kome više štima obilazak grada električnim biciklom, a eno ih parkiranih koji metar dalje, i on će se prikačiti na solarno stablo. Jedino višemetarski kameni pil Presvetog Trojstva i bez struje i punjenja blješti zlaćastim sjajem, i tako već stoljećima, s izuzetkom socijalističkog razdoblja, kad ga je „narodna vlast“ maknula s trga. Ispod Svetog Trojstva još dvojica: slijeva sveti Florijan, zaštitnik od požara, zdesna sveti Rok, zaštitnik od kuge i drugih sličnih bolešćica. Ne znam računa li se u njih i današnja gripa promovirana u kugu, ali se sveti Rok oko toga još nije službeno oglasio.

Nisam odmah shvatio otkud na trgu, tik uz javni sat, i spomenik s motivom bacača koplja, ali predmnijevam da i nije podignut bacaču već bacačici, točnije Sari Kolak, Ludbrežanki koja je 2016. šokirala svijet osvajanjem olimpijskog zlata u Rio de Janeiru. Da je tako, shvatit ću kad usporedim brojku sa spomenika, 66,18, što je bio Sarin senzacionalni rezultat. Dakle, nema smisla da joj grad i sugrađani podižu „pravi“ spomenik ili izlijevaju bistu, tek joj je 26 (što će reći da se olimpijskim zlatom okitila u 21. godini!), pa barem da joj ovako zahvale. A Sara je, bez dvojbe, pravo čudo.

Sličan je i spomenik Rudolfu Fiziru (1891.-1960.), također Ludbrežaninu, jednom od pionira zrakoplovstva u Austro-Ugarskoj, bivšim Jugoslavijama, pa tako i u Hrvatskoj. Čovjek konstruirao zrakoplove, neki su tipovi čak nosili ime „fizir“! Nisu mu postavili bistu, to je nekako i previše jednostavno, nego mu napravili ono što je najviše volio i za što je živio, maketu zrakoplova, ali „obučenog“ u cvijeće. Šteta je jedino što u Ludbreg nisam došao u proljeće, kažu da je to u to doba godine najljepši zrakoplov na svijetu. Biografija mu nadasve zanimljiva: radio za Nijemce u Velikom ratu, potom za Kraljevinu Jugoslaviju, a od 1941. za Nezavisnu Državu Hrvatsku. I kad bi se očekivalo da, kao drugi dužnosnici NDH njegovog ranga, završi pred streljačkim strojem, nova država pametno procjenjuje da je zahvalnije iskoristiti njegovo znanje pa će do smrti raditi za socijalističku Jugoslaviju.

M.J. | Bljesak.info / Fizirov zrakoplov

Fizirov zrakoplov nalazi se na trgu ispred gradske uprave, uz kopmleks dvorca Batthany, a uz njega je „razbacano“ osam masivnih oblutaka. Kamenovi su, prema procjeni geologa stari oko 65 milijuna godina, predstavljeni gotovo kao osmo svjetsko čudo pa se nerijetko mogu vidjeti na slikama znatiželjnika prispjelih u Ludbreg. Tituliraju ih „kamenim kuglama“ mada je riječ o oblutcima, ni nalik onim doslovnim kamenim kuglama iz Zavidovića, Maglaja, Laktaša ili Kostarike, Škotske, Novog Zelanda, a milijuni godina starosti su ništa, takoreći prekjučer, u odnosu na, primjerice, geode iz Maroka, koje – milijun gore-dolje- broje oko 250 milijuna godina, što zna ne svaki geolog već i svaki uporniji posjetitelj sajmova minerala i kristala. Dakle, još jedna ludbreška „navlakuša“ za naivne, ali, mora se priznati, efektna i uspješna.

„Navlakuša“ nije glazbena ograda u „Parku znanosti“, kako je službeno nazvana zelena površina ispred dvorca. Čukni gore, čukni dole i, ako još vješto pogodiš ritam, začut ćeš himnu Europske unije, Beethovenovu „Odu radosti“. Nije, naravno, jedina u Hrvatskoj, posljednju kucnuh onu u Sinju, ali je lijep detalj na karti grada, pogotovo što je postavljena točno ispred prostorija glazbene škole, u ambijentu kojim dominiraju zelenilo, cvijeće i dječja igraonica te tabla s „upozorenjem“ da u obližnjem ukrasnom grmlju i stablima žive vjeverice. Na drugoj strani i kip Stjepana Radića, a u asfaltnoj stazi utisnuti stihovi Miroslava Krleže i Frana Galovića, ali i domaćih, ludbreških pjesnika, Mladena Kerstnera i Bože Hlasteca. Svi su dobili i po okruglu metalnu ploču s osnovnim podacima, a na Kerstnerovoj rodnoj kući vidjeh i spomen-ploču.

Koja riječ i o samom dvorcu: ostatak je to nekadašnjeg starog grada iz 14. stoljeća od koga praktički nije ostalo ništa više, s tim što su i dvije zgrade koje čine kompleks puno mlađe, iz doba posvemašnje barokizacije na ovom području, sredinom 18. stoljeća. U njemu su, uz ostalo, smještene i međunarodna restauratorska radionica te kapela svetog Križa sa stalnim izložbama sakralnih umjetnina i arhivske građe. Većina ljudi uglavnom odmahne rukom na ovakve izložbe; ima tog crkvenog posuđa, misnica i misala na sve strane, a za arhiv to vrijedi dvostruko. Ovdje je, međutim, neka druga i drugačija priča, budući da se pod tim „arhiv“ podrazumijevaju dokumenti rijetki i u europskim razmjerima.

Sad se mora udahnuti zraka, jer se ovdje, umjesto „čuda“ poput ludbreškog centra svijeta dogodilo pravo čudo, bez navodnika. Iako izvornih dokumenata o tome nema, očito je da se 1411. godine u kapeli dogodilo nešto vrlo čudno, budući da se u kaležu svećenika koji je posumnjao u pretvorbu hostije u Isusovo tijelo i posvećenog vina u Isusovu krv pojavila prava krv. Nabrzaka je, smrtno preplašen, priveo misu kraju i o svemu se ušutio sve do časa kad je trebalo mijenjati svjetove. Na samrti je, međutim, sve priznao i predao godinama čuvanu staklenu posudicu svećenicima u crkvi svetog Trojstva. Narod je, da skratim priču, počeo masovno hodočastiti u Ludbreg, a otada do danas bilježe se brojna čudesna, medicinski neobjašnjiva ozdravljenja.

M.J. | Bljesak.info / Monstranca s Isusovom krvlju

Glasovi su stigli i do Rima pa je papa Julije II. formirao posebno crkveno-svjetovno povjerenstvo koje će, polako i suzdržano, kako to samo Crkva zna, ispitati sve vezano za čudni događaj. Nakon što je ispitano na desetke svjedoka i čudesno ozdravljenih, spomenuti papa je izdao bulu kojom se priznaje autentičnost događaja. Relikvija s krvlju u međuvremenu je stigla do Rima, a novi papa, Leon X., čak je s njom u rukama predvodio procesiju Svetim gradom, nakon čega je, 101 godinu poslije čudesnog događaja, također izdao (do danas sačuvanu) bulu, naredivši da se staklena ampula za sva vremena vrati u Ludbreg. I opet ću reći: ko vjeruje u čuda i željan ih je, neka dođe i vidi.

Eno, dakle, u arhivu i bule Leona X., a i „Knjige čuda“, s opisima slučajeva ozdravljenja, a eno u crkvi Presvetog Trojstva i kaleža s krvlju što je 1411. godine smrtno preplašila sumnjičavog svećenika. Na počasnom je mjestu, visoko i izvan dohvata, ali sam ipak pomalo začuđen da je tu, u otključanoj crkvi i bez posebnog nadzora. Vjerojatno je znamenita relikvija zaslužna i za činjenicu da se vremenom u crkvi našlo bezbroj drugih živopisnih detalja, od mnogo fresaka Mirka Račkog do prebogato izvedene i ukrašene propovjedaonice, bočnih i glavnog oltara, orgulja, vitraja… Barok 1/1, ne znaš u što bi prije gledao.

Barokni trijem oko crkve, ovdje to zovu cinktor, sav je u skelama, kao i zvonik, barem tako bî jesenas, dosad je možda i završeno. I tu se ima šta vidjeti, recimo jedan zamišljeni sjedeći Isus (i puno drugih baroknih kipova) ili križni put jarkih boja, s tim da je štošta „poklopljeno“ skelama, čak i jedan drugi Isus, ovaj put na križu, pa, dakle, dvostruko zarobljen i ubijen, kao i svećenik Matija Crnković, samo što njega nisu ubili Židovi već partizanska OZNA.

Barokna je i kapela Žalosne Gospe iz 1765., smještena uz obalu rječice Bednje. Rječica je nekad imala i obrambenu funkciju u sklopu srednjovjekovnog grada. S one strane Bednje ne raste gajtan trava već – valjda je i to dio Znanstvenog ili, pak, Arheološkog parka – nosorozi! Na ludbreškom području je, konkretno u Malom Sigečaku, usred jednog vinograda, 1982. godine otkriven kostur vunastog nosoroga, kakvih je dosad u Europi nađeno svega nekoliko. Slamnata „nosorogica“ je, po vlasnici vinograda, „krštena“ kao Erika. Evo je strpljivo pozira za „Bljesak“.

M.J. | Bljesak.info / Nosorozi

U gradu, osim Kernsterove, bilježim i spomen-ploče isusovcu Kazimiru pl. Bedekoviću, filozofu, teologu, dramskom piscu i rektoru Hrvatskog kolegija u Beču 1778.-1782., filozofu i potpredsjedniku Matice Hrvatske Danilu Pejoviću (1928.-2007.) te kolegi mu filozofu Vladimiru Filipoviću (1906.-1984.). Elem, u Ludbregu malo-malo pa naletiš na filozofa :)

Prije nego li krenem iz Ludbrega, moram se još malo vratiti čudima. Naime, dok je 1739. godine velikim dijelom tadašnje Hrvatske, posebno Slavonijom i Moslavinom, kuga u crnicu povaljivala i staro i mlado, u Varaždinu je – tada očito još nisu bili izmišljeni krizni stožeri – održano zasjedanje Hrvatskog sabora. Nisu uvedene nekakve mjere kao danas, narod uglavnom i sam zna procijeniti šta je opasno, a šta su medijske priče za malu djecu i strašljive ljude, nego je usvojen zavjet da će Sabor, ako kuga ugasi kosilicu, dati podići zavjetno svetište, i to – zbog čuda iz 1411. – upravo u Ludbregu. I kako to kod nas biva: kuga bacila kosu u trnje, a sabornici se napravili da ništa nisu obećali. Neko se svega dosjetio prije 25 godina, 1996., i evo svetišta, posvećenog Predragocjenoj Krvi Isusovoj.

Odabrana je, pametno, velika poljana podalje od središta. S bokova se naredale oslikane kapelice-postaje križnog puta, a posred srijede kapela. Ne znam ko je sve osmislio, ali ko god je, od mene ima pet više zaključno i nek' serbez sjedne. S jedne strane kapele Alojzije Stepinac, slobodan, s biskupskim štapom, s druge Isus, ruku svezanih kao u robijaša. Zaključana, ali se kroz staklenu stjenku vidi neobična „Posljednja večera“: za stolom oko Isusa – ako sam dobro shvatio – hrvatski sveci i blaženici te neki što su Hrvatima bliski (jer vidim i Albanku Majku Terezu). Kapela jednostavna, ali moćna i sasvim se uklapa u ono 5+.

M.J. | Bljesak.info / Sveti Vinko stražari nad ludbreškim krajem

Mašem Ludbregu, ali još malo ostajem na ludbreškom području, konkretno u selu Globočec, uz cestu prema Koprivnici. Tamo se, naime, nalazi 7,4 metra visok kip svetog Vinka Paulskog, najveći i najviši na svijetu. Budući da je postavljen na brdu i usto na osam metara visokoj platformi, vidljiv je i s ceste, a sam predstavlja fenomenalan vidikovac. Naravno da ni ne pokušavam odoljeti, a osim svjetskog, a našeg Vinka i pogleda s više od 15 metara, koji za lijepa vremena „dobaci“ sve do Mađarske, to je glavnica, ima i kamata: Vinogradarska ulica, od Vinskog podruma „Friščić“ do kipa, ukrašena je svetačkim kipovima, a radi se o – lako je pogoditi – svecima koji vole vino. Uza svaki je prigodna šaljiva molitvica pa je, primjerice, uz kip svetog Martina stih „Sveti Martin vince sveti kaj bu bistro pri pameti“. Sa zidova, pak, gledaju Podravke s trsovima u naručju.

Fino, petica ide i za članove udruge vinogradara „Trsek“, a jedini minus na ludbreškom području stavljam u selu Bolfan. Selo k'o selo lijepo i uređeno, a najružniji je detalj koji bi trebao biti najljepši, zapuštena i zaboravljena srpskopravoslavna crkva svete Petke Paraskeve, podignuta prije 120 godina u bizantskom stilu. Ne znam otkud Srbi ovdje, ne znam koliko ih je ostalo, ali bi ludbreški gradski oci, kad su se već onako temeljito pobrinuli da im i grad i okolina izgledaju cakum-pakum, trebali naći modus i za obnovu prelijepe građevine u Bolfanu. Tada bi zbirna zaključna ocjena bila 5+.